OTVORENJE IZLOŽBE: NATALIA BORČIĆ: "KIŠNI TRAGOVI"

"KIŠNI TRAGOVI"

Prikazi morskog pejzaža nisu rijetkost u hrvatskom modernom i suvremenom slikarstvu, i upravo ta iznimna tradicija maritimnih slikâ obvezuje današnje mlade umjetnike, može im biti izazov i teret; ponekad i breme koje povezujemo s reprezentativnim realističkim pejzažima iz prijelaza s 19. u 20. stoljeće. Međutim, u slučaju Natalije Borčić morski su prizori integralni dio njezina zavičajnog identiteta, njezin prostor s kojim je ostala blisko povezana tokom cijeloga života. Ono po čemu su umjetničine slike specifične jest postupak kojim se često koristi, a to je da pejzaže postepeno stvara svojevrsnim dripping-om i prolijevanjem boja na platnu pod različitim kutovima i smjerovima. Kroz pažljivi proces izvedbe koristi i eksperimentira s mnogim tehnikama pa čak i izlaganjem slika kiši da se potpuno izvan umjetničina utjecaja uljana i akrilna boja omekša, razlije i tako nastane nova, nepredvidljiva faktura.

Plaže i skrivene uvale otoka Visa predstavljaju mjesta geografski posebne i netaknute prirode i time istovremeno turističke destinacije koje bi trebalo sačuvati od masovnijih posjeta turista. Na slikama Natalije Borčić kao da su magični svijet za sebe, i čini nam se da posjeduju vlastiti život pa i svijest – poput živih struktura. Te viške plaže su "skrivena mjesta njezina srca" – da malo izmijenjeno parafraziram Tina Ujevića – utočišta u koja se redovito vraća i koja su sasvim druga dimenzija stvarnosti. To je potencirano i specifičnom uporabom kombiniranja ptičje i vertikalne perspektive, kao i velikim formatima, radi čega imamo dojam da trenutačno ulazimo u prizor slike koji nas zatravljuje i odvaja od ostatka (njezine) okoline, kao kroz neki plavozeleni portal. Sama umjetnica ističe kako je za nju "smisao riječi slika u mojim radovima duhovni, apstraktni, nematerijalni odraz doživljaja mojeg zavičaja, mjesta u kojem sam odrasla. Moje slike ne izmiču materiji i vremenskoj odrednici, ali se ipak nalaze između materijalne i mentalne slike; one su istodobno nemirne i statične, opskurne i jasne".

Postoji nešto hipnotičko i fantazmagorično u Natalijinim prizorima viških plažâ, i to vizualno-emotivno iskustvo prilično je slično iskustvu promatranja slika plavo-zelenih pejzaža Biserke Baretić ili podmorskih pejzaža Šime Perića – pa i ranih morskih pejzaža Zlatana Vehabovića – samo na drugačijim stilsko-morfološkim razinama. Njezini pejzaži nisu samo lijepo hvatanje i bilježenje prirode, gdje se i slikar i promatrač zadržavaju na površini motiva/prizora, s jasno osjetnom distancom doživljajnog iskustva. Te nas slike uvlače u sebe poput živih organizama, a korištene tehnike slikanja uspješno potenciraju totalni organski preslik prirode: more, morska vegetacija i stijene kao da se vibrantno prelijevaju izvan okvira slike. I umjetnica i promatrač u poziciji su da se u potpunosti poistovjete i stope s prizorom viških plaža.

Izniman tonski spektar nijansi plave i zelene boje maksimalno potencira kontemplativno-meditativnu dimenziju ovog ciklusa, gdje slikarica tek mjestimično pušta poneki akcent crvene, ljubičaste ili žućkaste boje. Jednako kao i prisustvo ljudi na slikama – oni su naznačeni na nekoliko slika, jasne su njihove konture i siluete, ali ih zapravo nadjačava Priroda. Ljudi bi, prema ideji autorice, trebali biti dio prirode koji poštuje njezine mehanizme, zakone i nadmoć, a ne se boriti protiv nje bilo kakvim ljudskim intervencijama, posebice u tako čarobnom pejzažu. Bez imalo ustupaka dekorativnoj ljepoti prizora, Natalia Borčić postigla je maksimalni stupanj transcendiranja prirode u sliku, a da pri tomu paralelno uspostavlja analitički i problemski sloj slikarskog procesa.

I u drugom su ciklusu motivi tunela, osmatračnica i ruševnih vojnih objekata na otoku Visu transponirani u pejzaže visoke emotivne i metaforičke kvalitete. Ne samo da priroda neminovno guta ljudskom rukom stvorene građevine i komplekse, već umjetnica – svjesno ili podsvjesno – ukazuje na neobuzdane sile Prirode koje ljudsku aktivnost u vremenu čine nebitnom i efemernom. Povijesne se paradigme mijenjaju, no Natalia Borčić u svojim djelima ne docira i ne zamara promatrača aktivističkom ili ideološkom komponentom. To su i dalje magični, zatravljeni prostori dubokog plavog mora u koje jedva čekamo skočiti i uroniti, a viški tuneli kao da dobivaju simbolički element psihoanalitičkog povratka u iskonsko, čisto stanje prije poroda: voda i more kao izvor života.

Gotovo arhetipski, uz more koje daje i donosi život – ali i simboliku vode iz koje se rađamo – Natalia paralelno slika sasvim drugačije motive, vrlo intimne, vezane uz faze života žene, duboko, doslovno slikarski "zaranjajući" u materiju vlastita tijela i mijena koje ono prolazi u trudnoći. Jer majčinstvo ne započinje fizičkim procesom rođenja bebe, već mnogo ranije. U narativu o tzv. umjetnici-majki, Natalia Borčić bavi se "izrazito ženskim iskustvom, a to je postajanje i bivanje majkom u današnjem suvremenom društvu. Riječ je o lijepoj, ali i kompleksnoj ulozi koja sama po sebi obuhvaća izrazite fizičke i mentalne napore, a ako tome pridodamo da je danas društveni pritisak na majke postao izrazito velik, biti majkom izazovnije je no ikada prije" (Natalia Borčić). U poliptisima "Pupak svijeta" umjetnica prikazuje svoj i kćerkin trbuh. Metaforički predstavlja žensku liniju i prenošenje ženskog iskustva, međusobne uvjetovanosti i duboku povezanost, ali i trag tzv. trudničkih tamnih linija i mrlja koje mijenjaju naše tijelo, našu svijest i pripremaju nas za novi identitet.

Poliptih slika "Kauč–Fotelja" prikazuje uronjenost i posvećenost novoj ulozi majčinstva. Na slikama su aktovi majke i djeteta u čvrstom zagrljaju, no oni su prikazani u drugom planu, prostorom dominira kauč ili fotelja – i njihovi dezeni – na kojima sjede/leže, a atmosfera je kućna i tjeskobna. Time Natalia želi na metaforički način prikazati teret današnjeg majčinstva te osjećaj samoće i izoliranosti, s čime se susreće većina majki u ovoj novoj ulozi. Mlade su žene danas u gradovima često odvojene od svoje obiteljske ženske matice, i nemaju pomoć majki i baka – pa i prabaka – ili drugih bliskih ženskih rođakinja poput teta i prateta, koje su nekada u velikim obiteljima davale važnu podršku novim majkama. Taj "suvremeni" prekid obiteljske ženske linije i podrške "naprednog društva" velika je tema koja se polako počinje isticati u prvi plan kao gorući problem te izvor neuroza majki i djeteta.

U svim ciklusima Natalije Borčić jasno je naglašena kontemplativno-iscjeliteljska dimenzija, gdje su kontinuirano apostrofirane teme prirode iz koje nastaje sav život, ali i potrebu da se iz civilizacije betona, čelika i stakla vraćamo prirodi i svojoj (pra)iskonskoj naravi. Ona zapravo stalno plete priču o moru kao izvoru života i naše emotivne stabilnosti, ali bez imalo doslovnosti, patetike i banalnosti.

Iva Körbler

----------

NATALIA BORČIĆ, akademska slikarica, rođena je na otoku Visu 1989. godine. Diplomirala je na Akademiji likovnih umjetnosti u klasi prof. Matka Vekića u Zagrebu 2013. godine. Članica je HDLU-a i HZSU-a. Kreatorica je nagrade za 14. festival radiodrame Grand prix Marulić. Osmislila je umjetnički projekt "U trećoj brzini" kroz kojeg vodi likovne i literarne radionice u Domovima za starije i nemoćne. Bavi se i ilustracijom te je ilustrirala mnogobrojne legende i priče otoka Visa. Izlagala je na mnogobrojnim samostalnim i skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu te je sudjelovala na više umjetničkih rezidencija. Na 7. Bijenalu slikarstva dobila je nagradu "Mlada umjetnica 7. bijenala slikarstva" i nagradu "Kontrapukt nagrada Vladimir Dodig Trokut , Iva Vraneković – umjetnici umjetniku". Živi i radi na relaciji Zagreb – Vis.

----------

Ova je izložba organizirana uz potporu Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske te Krapinsko-zagorske županije.